Zašto sam postao Coach i smršavio preko 40 kg, to je pitanje koje često čujem. Nije izgleda bitno kako nego zašto, i ja se slažem s time. Internet je prepun motivacionih priča i svaka ima svoju poruku, pa evo imam i ja svoju.

Sve je počelo 2011. godine. Tada već težak preko 132 kg, nisam baš obraćao pažnju šta radim i kako jedem. A jednog dana, nakon samo jednog gutljaja gaziranog pića i 15 minuta kasnije… groznica. I to kakva. Bacali su ćebad na mene, povraćao sam, temperatura je porasla na 41 u roku od pola sata. Počeo sam da se tresem, glavobolja…nešto što ne želim nikome.

Počinju obilasci doktora. Uzimali su mi uzorke urina, stolice, trpali me antibioticima, slali na gastroskopiju, preporučivali kolonoskopiju. Od dijagnoza najviše sam čuo „ulcerozni kolitis“, „kronova bolest“, a sumnjalo se i na karcinom debelog crijeva. Stolice nije bilo i po 7 dana, a kada je bila, na sve je ličila samo ne na to što treba. Strah te da se okreneš kad izadješ iz kupatila.

Elem, nakon 5 mjeseci pretraga i borbe sam otkrivam uzrok, zahvaljujući jednom prijatelju. Kombinacija povećane koncentracije helicobacter pilory i candide je bila uzrok. I taman kad sam odlučio da se liječim-novi problem. A ovaj stari još nije ni otišao.

Pojavljuju se čudne vrtoglavice, bez nekog očiglednog razloga. Lupanje srca, povišeni pritisak i generalna slabost šalju me u hitnu službu dan za danom. Idu daljnje pretrage, holter 24 sata pokazuje pritisak 167/115 u mirovanju i HR 100! Međutim, ultrazvuk srca ne pokazuje ništa. Svi se češu po glavi i šalju me neurologu. Sljedeća dijagnoza je sumnja na Multiplu sklerozu, i na moj zahtjev odlazim na MR glave. Opet ništa.

U tom trenutku sam skoro poželio da mi doktori nađu neku bolest, jer sve postaje neizdrživo. Lutanje od vrata do vrata i brdo potrošenih para ne daje rezultate. Vrtoglavice su sve gore, više ne funkcionišem i padam u krevet, potpuno neupotrebljiv. Šalju me psihijatru, kažu da sam umislio sebi bolest i da mi nije ništa. Od kafe mi pozli pa završim na hitnoj, povraćam od pomisli na hranu. I onda…

Sjedeći jednog jutra sa prijateljem prije posla, nasmijah se naprasno. U stvari sam malo jače udahnuo. Tog trenutka pojavljuje se bol kakvu nisam doživio. Krenula je iz sredine leđa i strelovito se proširila na grudnu kost. Hvatam se za grudi i padam, nose me u hitnu dok se previjam od bolova. EKG pokazuje opet 100 otkucaja, ali nije infarkt. Već iznervirani doktori mi daju uputnicu psihijatru i kulturno me ispraćaju iz hitne službe. Međutim…

Bol u leđima ostaje, vrtoglavice su neizdržive. Odlazi snaga iz leđa, ne mogu da operem zube iznad kade. Žut u licu i potpuno shrvan, ponovo odlazim istom neurologu. On se manje-više smije i šalje me na posljednji nalaz. Kolor-dopler vrata i krvnih sudova.

Jedina mala stvar koju smo našli je zakrčenje krvnih sudova vrata zbog pomjerenog pršljena za 4 mm, ali ništa spektakularno. Nove tablete za cirkulaciju i poslan sam kući.

Nisam više mogao. Opet hitna, opet ismijavanje. Odlučujem da napustim doktore i pokušam sam. Već u očajanju odlučujem se na kiropraktiku, jer sve sam isprobao, nemam više šta. Zadnji pokušaj i odoh psihijatru, gdje su me i proporučili. To sam na kraju priznao i sebi. Umislio sam.

Promjena

Zagreb. Vrućina 44 stepena, klime u autu nema. Potpuno mokar od znoja ulazim u hotelsku sobu, nije čak ni bolnica. Rođena majka mi kaže da ne trebamo biti ovdje, jer nema smisla (čuj, hotelska soba, kakav je ovo doktor). Otvaram vrata i ugledam markatnog starijeg bradatog muškarca u zelenom mantilu, krupnih podlaktica i širokih ramena, kako me ispitivački gleda ispod malih naočala. Vjekoslav Bolkovac, kiropraktičar i osteopata. Tako bar piše na vratima.

Prvi šok. Nakon pregleda rentgena kičme, objašnjava mi da je pomjeranje pršljena na vratu ipak veliko i da po njegovim tvrdnjama uzrokuje smanjenje cirkulacije krvi prema mozgu i do 40 %! Rezultat je manjak kiseonika u krvi, pa eto prvog objašnjenja za vrtoglavicu  (ajde, barem jedan simptom).  No međutim, ono što se kasnije dogodilo zauvijek će promijeniti moj život.

Liježem na sto dok on i dalje gleda sliku rentgena. I sumnjičavo vrti glavom da bi onda postavio pravo pitanje: „zašto mi nisi rekao, bosanac, da imaš još jednu povredu leđa?“. Zbunjen, ležim potrbuške i uopšte ne shvatam šta mi govori. Vjeko objašnjava da je jedan pršljen u donjem dijelu leđa nekad davno bio napuknut i da je zarastao pomjeren, da je povreda stara najmanje 15 godina, da je diskus hernija sigurno tu, da su živci ukliješteni, da su…jbt, sjećam se da sam pao na skijanju prije 20 godina, i da je bio baš gadan pad nakon kojeg nisam satima mogao udahnuti pošteno…

Dok vrtim po glavi da sam imao išijas kao mladić i da su se tome svi smijali, on je već na mojim leđima. Bol koju sam osjetio je toliko bila jaka da sam se umokrio, tu na stolu. Čuo sam da me neko „krši“ kao kad lomiš kosti dobro pečenom piletu. Udar za udarom, bol postaje neizdrživa i gubim se. Kao kroz maglu čujem „…ustani“…

Ovaj put sjedam na krevet, a on nastavlja. Opet „lomljenje“ vrata, bol i pucanj u glavi kao da je neko ispalio metak pored uha. Od bubnjanja u ušima ne čujem više ništa, jedva razaznajem njegov glas da je gotovo. Prestravljen, bježim na vrata, nisam čak ni platio tretman. Na putu kući stao sam nekoliko puta u toalet, nisam mogao prestati mokriti. Suze su tekle same, majka plače…

Tu noć opet završavam na hitnoj. Sad me već svi znaju, daju mi injekciju za smirenje i šalju kući. A meni je ostao Vjekoslavov glas u glavi „dođi opet, nije gotovo“.  U hitnoj službi sam dobio uputnicu za porodičnog, galame na mene šta sam radio na svoju ruku i opet šalju psihijatru. U stvari…nastavio sam piti tablete za cirkulaciju a Vjekoslav je uspio već na prvom tretmanu popraviti krvotok u vratu. To sam tek kasnije shvatio.

Nisam otišao porodičnom, nego sam stisnuo zube i spakovao se za Zagreb, riješen da istjeram stvari do kraja. Vjekoslav me dočekao sa osmijehom i mrtav-hladan upitao:“boli li, bosanac?“. Rekoh :“boli…“

„Sad će biti još gore!“-reče on i opet me polegnu na sto. Opet isto lomljenje, ali ovaj put kraće. Ali je boljelo više, ispoštovao je obećanje. Dok sam izlazio van, uspio sam da čujem ovaj put da ću morati opet doći i da će mi biti bolje, i da ću ubuduće često ovako dolaziti kod njega. Vidno razočaran, ostajem u ZG, noćim u želji da se što prije završi i da treći tretman bude odmah sutra. I tako je i bilo.

Dočekao me ujutro na vratima, opet nasmijan. „Hoćemo li, bosanac?“- upita me šeretski. „Hoćemo, Dok“-potvrdio sam. Da, zaboravio sam reći da sam tu noć prvi put nakon dužeg vremena otišao u toalet, normalno. Osjetio sam neku malu promjenu, ali je bol u kičmi bila prevelika da bih tome pridodao pažnju.

Namještanje je ovaj put trajalo vrlo kratko. I dok je pisao nalaz ja sam podizao spuštene hlače i čuo sam kako govori da ću morati ovako barem jednom godišnje, da mi je kičma loša i da je to jedini način.

Odlučan ovaj put, prekinuo sam ga i rekao;  „neću ovo!“

Nikad neću zaboraviti taj pogled. Zastao je sa olovkom iznad papira, okrenuo se, spustio naočale i upitao me :“

– Kako to misliš nećeš?“

– Pa neću, doktore, ovo nije rješenje

– A šta je po tebi, momak, rješenje?-upita me već ljutito.

– Ne znam, ali ovo nije-rekoh ja.

– A vidi vidi, ti bi to kao nešto promijenio, a?-smrknut mi reče.

– Pa šta god, samo da ne bude ovako…

Bez riječi, ustao je i ispratio medicinsku sestru napolje, i za njom zatvorio vrata. Prišao mi je i nijemo strgao svu odjeću sa mene, ostao sam potpuno gol. U nevjerici, dok nisam mogao da dođem sebi, dovukao me je ispred ogledala i okrenuo licem napred. Tada sam, po prvi put, ugledao sebe.

“Pogledaj se, ličiš na nilskog konja. Dok god budeš nosao to salo, moj si pacijent i pitanje do kada ću ti moći pomagati, ali ja mislim da ti nema pomoći. Sad možeš ići.”

Nisam mu ništa odgovorio. Plakao sam na putu kući. Čovjek od 35 godina osramoćen kao nikad u životu. Tada sam prvi put vidio sebe u ogledalu, predebelog nilskog konja. Te riječi su ostale urezane u moju glavu i dan danas. Ali i jedne druge koje sam ja izrekao to veče.

E nećeš!!! Dosta!!!

Odluka

U teretanu sam ušao odmah sljedeće jutro, držeći se za leđa. Već sam pojeo prvi obrok sa paprikama, majka me je čudno gledala. Tu noć poslije treninga sam na miru zaspao i otišao u toalet kao čovjek. Sjetio sam se da mi je rekao da su živci bili ukliješteni i da su ozrokovali reakciju na probavu, ali da to nije osnovni razlog. Da je trpanje hranom dovelo do pojačane koncentracije candide i helicobacter, da su kičmeni pršljenovi „nabijeni“ od tereta, da mi je pritisak povišen zbog vasionskog holesterola i da ću ubrzo umrijeti ako nastavim ovako.

Cilj polumaratona 2014

6 mjeseci kasnije i 15-tak kg lakši, ostavljam posao koji radim, mijenjam mjesto prebivališta i selim u veći grad sa više mogućnosti da nastavim šta sam započeo. Seminar za seminarom, sertifikati, učenje od najboljih trenera, trening i ishrana su bili jedino što me zanima. Svaki dan.

Da je bilo lako, nije. Dug je to put i stotinu puta Vam padne na pamet da odustanete, Ali 3 godine nakon odluke i čitavih 45 kilograma lakši uspio sam da istrčim svoj prvi polumaraton u životu!!!

 Osjećajući laganu bol u koljenu, odlučio sam da opet odem svom doktoru na pregled, ali i da se pohvalim malo. Ulazeći u istu sobu u ZG, zatičem mlađeg momka slične konstitucije i pomalo nalik na Vjekoslava.

– Dobar dan, izvolite-reče mi.

– Ovaj, došao sam kod doktora…

– Ja sam doktor Ivan, kako vam mogu pomoći?

Noseći uzorak knjige u ruci, koju sam napisao trenirajući godinama i posvećenu Vjekoslavu, osjetio sam da nešto nije u redu…

– Znate, volio bih da razgovaram sa Vjekoslavom prvo.

Pogledao me je sa sjetom u očima i rekao:

– Tata je umro prije dva mjeseca. Bosanac, jel? Pričao mi je o tebi i rekao da ćeš se vratiti jednog dana i da bi volio vidjeti jesi li uspio u svojoj namjeri… 

Sjeo sam na stolicu, bez riječi, i shvatio šta je u stvari uradio, zašto me je Vjeko osramotio i znao je šta radi. Šamar. Namjerno. I opet zaplakao, kao onaj dan, ali sada ne zbog svoje sramote nego zbog žalosti što ga nema više…

Ivan je divan i  dobar doktor, specijalista medicine i kiropraktike. I danas povremeno odem njemu, ali treniram redovno pa je moja kičma danas dobra i ne trebam ići tako često. Odem da mi malo ispegla rame, koljeno ili lakat, i odličan je u tome. Poslao sam mnogo bolesnika njemu, i mnogima je pomogao. Imao je prvoklasnog učitelja koji je i mene naučio da malo sebe “peglam” i sam. A ja sam taj dan, ne uspjevši da sretnem više nikad svog spasioca, odlučio da postanem Coach i da pomažem drugima, na sličan način kako je on pomogao meni. Da osvijestim ljude i pokažem pravi put.

To je naravoučenije ove priče. Neko će se pronaći, neko neće. Ali ja sam još uvijek tu i još uvijek radim ono što me Vjekoslav na neki način zadužio. Valjda ću jednog dana skupiti snage i otići mu na grob, da iskažem poštovanje za moj spašeni život.

Coach, ne trener. Jer to je veći zadatak.

Nakon 6 godina moja kičma, koja nije mogla nositi četkicu za zube, danas podiže skoro 180 kg s poda. Zahvaljujući njemu i godinama ispravnog treninga, sa tadašnjih 87 kg sam porastao na 98 kg i u životu se nisam bolje osjećao. Uz puno radno vrijeme na poslu, radim sa klijentima uveče ali i dalje nalazim prostora za svoj trening.

Ne, ja nisam “lifekouč” koji će Vam soliti pamet, nego ću prenijeti provjerene informacije, ali i one iz svog iskustva. Stvari koje zaista “rade”, kako se trajno skidaju kilogrami i pravi snaga i kondicija.

Kroz moj program je do sada, na grupnim i personalnim treninzima, prošlo preko 80 vježbača. Ima i rezultata i to dobrih. Odustati nikad neću, jer ostalima treba pomoć. Mada i meni treba snage da mu jednog dana odem na grob i odnesem cvijeće, pa da mu mogu reći da smo krenuli. Jer bi me kritikovao zašto nismo i šta čekam, sigurno, znam ga toliko…

In memoriam, with all my love

Rest in peace, Vjekoslav Bolkovac

Pictures credit : http://www.hiropraktika-bolkovac.hr/

A kako započeti sa treninzima, pročitajte na linku https://fitnessctt.com/treniranje-na-ogranicenom-budzetu/